| Indeks članka |
|---|
| Nehalem je stigao |
| Arhitektura |
| Intel X58 - Noviteti za entuzijaste |
| Press Kit |
| Rezultati testova |
| Zaključak |
| Sve strane |
Dve godine nakon predstavljanja Conroe arhitekture, kojom je kompanija Intel povratila uzdrmane pozicije nakon P4 Prescott fijaska, i ponovo uspostavila dominaciju kada je tržište procesora u pitanju, došlo je vreme za potpuno novu generaciju procesora - Core i7. Predstavljamo vam Nehalem.
Kada su sredinom 2006. godine Core 2 Duo procesori, zasnovani na Conroe arhitekturi, uspešno povratili primat na tržištu kada su performanse u pitanju, kompanija Intel predstavila je i prilično ambiciozan plan dinamike predstavljanja novih proizvoda. Dvogodišnji plan predviđa uvođenje novog proizvodnog procesa nakon 12 meseci, kao i potpuno nove mikroarhitekture nakon 24 meseca. Prvi rok je ispoštovan predstavljanjem Penryn procesora, izrađenih u 45nm procesu krajem 2007. godine, a sada je došlo vreme da se ispuni i drugo obećanje - tačno u periodu kada je bilo i najavljeno, na test nam je stigla nova platforma, razvijana pod kodnim imenom Nehalem.
Pod pritiskom ozbiljne konkurencije u vidu K8 procesora kompanije AMD, Conroe je jednostavno morao da uspe, pa su se u Intelu ipak odlučili za manje radikalan iskorak i zadržali neke stare koncepte, koji su se, i pored uopšteno gledano odličnih performansi, mogli smatrati za "uska grla".
Pre svega, koncept koji je prisutan još od prvog x86 procesora ove kompanije - FSB (Front Side Bus) prilično je ograničavao komunikaciju procesora sa ostatkom sistema, pre svega sa memorijskim kontrolerom smeštenim u NorthBridge čip. Dok ovo i nije bio preveliki problem za prve generacije Core 2 procesora u desktop okruženju, serverski čipovi, kojima je veoma važna stavka memorijska propusnost, su osećali posledice zadržavanja ovog oblika sistemske magistrale.
Pojavom četvorojezgarnih modela FSB je postala još značajniji ograničavajući faktor. Intel se, umesto da razvija "nativno" rešenje u kome sva jezgra mogu direktno da komuniciraju, odlučio za MCM pristup (Multi-Chip Module), smeštajući na istu pločicu dva dvojezgarna procesora. Komunikacija se među ovim procesorima, iako su deo istog čipa, odvijala takođe preko FSB magistrale, još više je zagušujući - činjenica koja je posebno važna za rad u višeprocesorskim serverskim okruženjima.

Nehalem trio
Za one najnestrpljivije slika Intel Nehalem procesora bez distributera toplote, sa njim i pogled odozdo
Još jedan važan faktor za manje radikalan dizajn je namera da se gotovo identičnim rešenjem "pokriju" svi tržišni segmenti. Tako je osnovna Core 2 arhitektura prilagođena različitim uslovima rada - od jednojezgarnih procesora za prenosive računare, do četvorojezgarnih procesora za najzahtevnije kućne korisnike i serverske procesore Xeon.
Razlika između raznih verzija ogleda se pre svega u različitim brzinama magistrale koje koriste, radnim frekvencijama i količini L2 keš memorije.
U to vreme prisutno procesorsko podnožje, LGA775, koje su koristile i poslednje generacije Pentium 4 procesora, zadržano je i za novu generaciju kako bi se što više pojednostavila tranzicija, iako to naravno nije značilo da će Core 2 procesori raditi na svakoj ploči u koju se fizički mogu „ubosti".
Koliko god da je Core 2 bio značajan korak napred za Intel, kako u pogledu sirovih performansi, a posebno u pogledu odnosa performansi i termalne disipacije, prostora za poboljšanje ima, i Intel ima nameru da to dokaže Nehalem mikroarhitekturom. Intel je po prvi put primenio neka potpuno nova rešenja sa namerom da eliminiše uska grla, a vraćaju se i neka rešenja koja smo po prvi put sreli na P4 generaciji.
| < Prethodna | Sledeća > |
|---|


